Strast za ljubavlju

Ja, moj doživotni prijatelju, krunim svoje srce cvijetom badema, u četiri sata ujutro, prije izmaglice svjetla, upalim u cvijetu svog života svijeću koja pali lampione tvoga dobrog srca, nakon kratkog vremena , sva mi se rebra iskrive i spavam, naslonim se na tvoju izgubljenu dusu, i brzo zaspim, tu je Brine me, mirnije je nego prije, a moje oci ne dignu djetinju suzu, samo jedna suza, moja prijatelju, bilo mi je dovoljno da se oči izlije niz podzemnu rijeku beskrajnog plača, tvoja duša spava ko dijete duboko u snu kraj majke.

Ništa bolje ostati ovdje, živ do slomljenog tračka nade, pomalo previše okrutan, stojim nasred ceste i čekam da me vlak pokupi s torbama i ostavim sve, stojim usred voćnjaka pored na strašilo koje se jede od samoće, ili usred vrta oduvijek sam ga gledam kao da je svjetlo od i do svjetla, ali nije me briga, izgubio sam strast za ljubavlju, prijatelju , kao da neću voljeti zauvijek.

Znate da ljubav stvara strast koju čovjek živi sa suosjećanjem prema drugima, sanja da bude ljudsko biće koje grli čovjeka, grli ga, grli ga i uljepšava bijedni život u svojim očnim jabučicama. Dapače, na usnama naslikam besmisleni žuti osmijeh.
Ovdje sam jako umorna, želim voljeti i smijati se.